Možda iz današnje perspektive izgleda smiješno, ali početkom devedesitih mi koji smo tada bili tinejdžeri, imali smo svoj neki poseban način na koji smo sudjelovali u svim onim povijesnim događanjima oko stvaranja hrvatske države. Naglo nas je pogodila nacionalna svijest, probudili su se osjećaji i naboji u nama i stvarali smo povijest a da toga nismo bili ni svjesni....
Krajem '89.g. tajno su se djelile pristupnice za HDZ, kalendari i upaljači i još uvijek je sve to trebalo skrivati od brkatih milicionara sa zvijedom na kapi. Početkom 1990. nizale su osnivačke skupštine HDZ-a a narod je u njima prepoznao nešto novo, hrvatsko... Nešto što će nas napokon osloboditi od srpskog jarma. A mi klinci, gutali smo i upijali sve što se događa, i na neki svoj način pokušavali dati doprinos svemu tome. Pravili smo bedževe s natpisima: „MI HRVATI“, „HRVATSKA MOJA DOMOVINA“ i sl., i ponosno ih stavljali na svoje majice, jakne i kape... Išli smo u srednju školu a ruksaci su nam bili zatrpani nacionalnim obilježjima, a uz rock glazbu uz koju smo odrasli, počeli smo sve više slušati i onu domoljubnu.
U ljeto 1990.g. u Sl. Brodu odražan je rock maraton na stadionu uz Savu. Nakon završetka koncerta, u rane jutarnje sate vraćali smo se kroz grad pješke i pjevali „Ustani bane“, „Oj ti vilo Velebita“ i druge domoljubne pjesme. U jednom trenutku, zaneseni pjevanjem, nismo ni primjetili da upravo prolazimo pored stanice milicije. Dva druga milicionera vidjevši nas onako mlade i raspjevane potrčaše za nama, a mi mladi i brzi pobjegosmo kroz park Klasije... U jednom trenutku iza sebe čujem neki lom i jauke. Zastanem, okrenem se i vidim jednog milicajca da je odustao od trke za nama, a drugi je u onome mraku u parku naletio na klupu i razbio se preko nje. Vidjevši taj prizor čučnuo sam na pod i urlao od smijeha... I dok sam se ja tako smijao, moji prijatelji su pobjegli dalje a onaj drug milicajac se ustao i u par koraka se stvorio iznad mene. Kada sam ga primjetio bilo je već kasno... Pendrek se nemilosrdno presavio preko mojih leđa a potom i preko glave... Nekako sam se ustao i potrčao i uspio pobjeći debelom brkatom milicajcu, ali leđa i glava su me još mjesec dana podsjećala na „Ustani bane“ i „Vilu Velebita“ ....
Bilo je to vrijeme neposredno nakon prvih parlamentarnih izbora i pobjede HDZ-a na njima ali još uvijek je milicija nosila zvijezde i još uvijek je Hrvatska bila sastavni dio Jugoslavije. Tu jesen ispratili smo neke naše prijatelje u JNA jer tada se služenje vojnog roka u JNA još uvijek nije moglo izbjeći. U prosincu 1990.g. i moj prijatelj Robica išao je u vojsku i to u Srbiju u Sombor. I kako je to već bio običaj, pravila se oproštajna zabava... Moj pokojni otac u to vrijeme radio je u „Đuri Đaković“ i stalno je bio negdje po terenima a kada nije bio na terenu, onda su u tvornici, ilegalno pravili razne pištolje i kubure ručne izrade. U to vrijeme, gotovo da nije bilo kuće koja nije već imala neki komad oružja, pa makar i tako primitivan poput kubure u koju se mogla staviti samo jedna patrona od lovačke puške. Takve kubure bile su jako opasne i za one koji su rukovali s njom jer trzaj prilikom opaljenja je bio vrlo jak, i ako se nije čvrsto držala u ruci moglo se svašta dogoditi...
Na istoj toj oproštajnoj zabavi, neki prijatelji su bacali petarde a ja, tada 17-godišnjak, otišao sam kući, pronašao očevu skrivenu kuburu i kutiju patrona i donio ju na zabavu.... Nije teško za pretpostaviti koliku je uzbunu podignula grmljavina kubure i dvadesetak ispucanih patrona... a pogotovo ne treba napominjati kako sam prošao kad je otac naknadno saznao što sam napravio....
Robicu smo pratili u vojsku u Sombor, naravno, s hrvatskom zastavom. Mladi, nadobudni i ne razmišljajući o posljedicama šetali smo Somborom a ja sam preko leđa objesio hrvatsku zastavu i tako hodali prema kasarni JNA... I opet kao par mjeseci ranije u Sl. Brodu, milicija trči za nama po Somboru, škripe zubima i mašu pendrecima i psuju majku ustašku...
Dolazi i '91.g. i proljeće, sukob na Plitvicima i pogibija prvog hrvatskog redarstvenika Josipa Jovića. Vijest o tome događaju čuo sam u nekim svatovima u kojima sam bio tada, a nakon što se vijest proširila pola svatova je izišlo van iz sale i pucnjavom u zrak iskazalo svoje ogorčenje tim događajem... Tek tada sam shvatio da su svi puni oružja i da se sprema nešto gadno.
Nedugo nakon toga, dogodio se i pokolj hrvatskih rederstvenika u Borovu Selu, a potom i „događanje naroda“ u Sl. Brodu kada su građani izašli na ulice protestirajući pred kasarnom JNA zbog dolaska rezervista i četnika u brodsku kasarnu, i kako bi svojim tijelima na mostu između Sl. Broda i Bos. Broda zaustavili kolonu tenkova koja je trebali stići u Sl. Brod.
I tada sam sa svojim prijateljima iz škole bio u prvom redu, ponosno protestirajući sa hrvatskom zastavom u rukama.... a mostom se orilo iz tisuća grla; „Zovi, samo zovi, svi će sokolovi za te život dati...“
Četiri mjeseca nakon toga, četiri prijatelja iz srednje škole nosili su uniforme hrvatske vojske i neki kao i maloljetnici, branili Hrvatsku od velikosrpske agresije.... Sve te osjećaje i taj nacionalni naboj, euforiju i adrenalin danas je teško opisati i dočarati. Bilo je to nešto neopisivo, nešto što nas je nosilo i davalo nam nadljudsku snagu ...
Počelo se ginuti, proživljavati traume, nije bilo oružja i tada smo se uglavnom neuspješno branili. Međutim, danas kada se priča o tim danima, govori se o velikom hrvatskom zajedništvu, ali ja bih rekao da je to zajedništvo iskazano na izborima, referedumu ZA Hrvatsku, proslavam Dana Državnosti i mahanjem zastava, ali kada je opalila prva puška, malo je bilo onih koji su odlučili dati i svoj život za Hrvatsku.
Treba biti iskren pa reći da je Hrvatsku najgorim danima rata branilo nekoliko tisuća dragovoljaca, da je najveći teret rata na svojim leđima iznjela upravo Jenas generacija i da je puno onih „velikih“ Hvata ostalo sjediti doma i kalkulirati.
Iako nije popularno o tome pisati, treba reći da je i tada odmah na početku bilo i onih koji su uniformu obukli iz drugih razloga. Bilo je tu svakojakih kriminalaca koji su rat koristili za šverc i bogaćenje. Dok su jedni ginuli, drugi su zarađivali na tuđoj krvi...
Danas imamo pola milijuna branitelja, imamo političku elitu koja je opljačkala državu, imamo ratne profitere i dezertere... Imamo Hrvatsku koja je bačena na koljena, koju ista ta politička elita predaje u ruke stranim mafijašima i masonima bez imalo grižnje savijesti jer nisu oni svoju krv proljevali za Hrvatsku i ništa im nije sveto...
Među nama braniteljima ima svega, svakojakih muljatora koji su na razne načine ostvarili prava koja im ne pripadaju i takvi su instalirani od strane političke elite u sve slojeve društva. Takvi muljatori danas se nalaze po velikim udrugama, nazivaju sebe predstavnicima svih branitelja, a u stvari su samo sluge političara i za njih odrađuju prljave poslove...
Mnogi od nas ne vide, ili ne žele vidjeti da svaki lokalni političar, da svaka stranka ili Vlada ima svoje branitelje, naravno, one podobne. Pa tako ih je imao i Bandić te je preko njih kontrolirao braniteljske udruge u Zagrebu. Organizirao je Thompsonov koncert na Trgu pripremajući se za predsjedničke izbore a kada je izgubio na izborima odustao je i od organizacije koncerta... Svoje branitelje ima i Jambo, i Kerum i svi ostali ...
Razne udruge skrivene iza imena velikih firmi ubiru ogroman novac za svoj rad a malo tko od njih stvarno pomaže braniteljima kojima je potrebna pomoć... Sve se svelo na osobnu korist i na prokleti novac.
Razno razni „ratnici“ danas pomažu političkoj eliti u pljački i rasprodaji, u izdaji...isto onako kako su početkom rata švercali naftu, oružje i drogu. Isti ti muljatori danas sustavno razbijaju istinske branitelje i dragovoljce jer za njih postoji samo jedna svetinja a to je NOVAC. I žalosno je što veliki broj ljudi nasjeda na njihove priče i gleda u njih kao u Boga. A ti muljatori ne prezaju pred ničim i koriste sve načine da se riješe onih koji govore istinu. Podvaljuju im razne podvale, zastrašuju ih pozivima i prijetnjama njima i njihovim obiteljima...
Ali ima jedna stvar na koju svi zaboravljaju; ovaj narod jako dugo može trpjeti nepravdu i bol...Međutim, ovaj hrvatski narod je uvijek pokazao da se diže onda kada mu je najteže. A danas je toliko teško da izlaza gotovo i nema. Šačica od 1500-2000 političara i njihovih poltrona vlada hrvatskom već 12 godina, i ne nasjedajte na priče o strankama, jer svi oni pripadaju istom interesnom miljeu. Crveni i crni moraju postojati jer ako nebi bilo samo jednih od njih ovi drugi bi izgubili svrhu svog postojanja. I zato vas stalno filaju glupostima o HDZ-u i SDP-u i drugim strankama, zato stalno potiču rasprave o partizanima i ustašama, zato godinama sustavno rade na razbijanju hrvatskog jedinstva, na zatiranju istine o Domovinskom ratu. Zato namjerno proizvode lažne branitelje i invalide jer jedino tako mogu inflitrirati svoje poslušnike u naše redove.
Mi koji smo se borili za Hrvatsku i svoju krv prolili za nju, mi imamo nešto što oni nemaju a to je LJUBAV! Ljubav je jedina zbog koje je čovjek spreman umrijeti za ono što voli a istinski branitelji su bili spremni umrijeti za Hrvatsku i prije 20 godina i spremni su to i danas.
I sve dok ovaj narod ne uzme toljagu u ruke i ne počme mlatiti one koji nas već godinama gaze, neće biti bolje. A ove godine je 20 godina od priznanja Hrvaske, 20 godina od pogibije Dejana i tisuća drugih branitelja... Ove godine je zima gadna kao i prije 40 godina, a poslije te zime prije 40 godina granulo je Hrvatsko Proljeće.... Je li došlo vrijeme da i poslije ove zime dođe novo buđenje i novo Hrvatsko Proljeće? To ovisi samo o vama svima i koliko imate snage počistiti sav ovaj šljam što se tokom godina nakupio....
A ja se sjetih opet devedestih pa sjedim sam i slušam „prljavce“....
Božuri cvijetaju al' po krvi mirišu, Bože oprosti im to što rade, valjda ne znaju. Jer devedeseta polako baš prolazi, ispod mog prozora odlaze crveni karanfili....
Tyson/uhd91
Pod svijetlom zalazećeg sunca čini se kao da usred australske pustinje leži golemi kip od užarene lave. U kasnim večernjim satima golema stijena zrači svojom najcrvenijom bojom. S opsegom od 10 kilometara i visinom od 343 metra, dominira horizontom jugoistočno od Alice Springsa u središnjoj Australiji. To je najveća izolirana stijene na svijetu.
Poziv zaprimljen od strane RSL Australije upućen Udrugi UDVDR RH _ Australia da kao predstavnici branitelja sudjeluju u ovogodišnjim proslavama Anzac Day u Canberri 25. travnja 2012. plod je druge godine promicanja i diplomatske kampanje članova Udruge Domovinskog rata dragovoljaca i veterana Republike Hrvatske (UDVDR RH)
