Agresivno i naporno su nas skoro svi mediji u Hrvatskoj jučer zasipali informacija o tome kako su dvojica čelnih ljudi hrvatske Vlasti u veselom društvu Pupovca, Uzelca, živućih partizana i preživjelih jasenovačkih logoraša, danas je uvelike spasnulo i nema nijedne vijesti o tome. Žalosno je bilo gledati to gerijatrijsko drušvo kojem Vrhuška obećava kako će dobiti povlastice, kao da ih nisu imali do sada.
|
Postoje li u ljudskim životima uopće slučajnosti, ili je sve što se događa samo poslijedica nekog, ponekad nevidljivog i nedokučivog uzroka? Kroz povijest su na ovo temeljno filozofsko pitanje pokušale odgovoriti mnoge mudre glave, a većina ih se na kraju ipak opredijelila za smisao, smatrajući da je u ljudskom životu besmisleno samo vjerovati u besmisleno. Sve ostalo ima svoj smisao i može se rekonstruirati.
|
|
Zabava |
Uvriježen stav da o sprečavanju neželjene trudnoće brigu mora voditi samo žena, često rezultira time da o kontracepciji nitko ne vodi računa. Koja je metoda najbolja za vas?
|
|
Joža iz Horvatske |
Korijeni su posađeni upravo na Markovu trg-u 2001 godine štrajkom policajaca branitelja koji su dobili otkaze preko noći od Račanove Vlade i zamijenjeni milicajcima koji su danas apriorni poslušnici u represiji protiv vlastitog naroda po boljševičkom receptu. Tada je na čelu zagrebačke policije bio upravo Ranko Ostojić a ministar Šime Lučin.
|
|
Horvatski eko info |
Vodopija, zvana još cikorija, radič, konjska trava, modri cvijet trajna je i zeljasta biljka, visoka i do 1 metar. Korijen joj je debeo, vretenast, izvana taman, iznutra bijel. Stabiljka je uglata, tvrda, uspravna i puna gorkog mliječnog soka. U gornjim dijelovima je razgranata i pokrivena kratkim dlakama. Prizemni listovi su veliki, dugački i nazubljeni, a oni na stabiljci kraći i duguljasto kopljasti. Cvjetne glavice modre su boje, ponekad ružičaste ili bijele.
|
|
 |
|
HORVACKE REGULE LEPOG PONAŠANJA ! (Pri kupici i klupici) |
|
|
|
129.- Marija, Beč: Gotovo dvadeset godina živjela sam u braku za koji sam mislila da je savršen. On je bio četiri godine mlađi od mene, uvijek pun razumijevanja i ljubavi. Ja sam radila i imala solidna primanja, više sam praktičan tip a on pak pomalo umjetnički. No dogodilo se da ga je posao na više mjeseci odveo u drugu zemlju i kada se vratio bio je drugi čovjek: grub, arogantan, stalno ljut. Otkrila sam da je posrijedi druga žena. Zatražila sam razvod i nakon što sam odglumila pokušaj samoubojstva on je pristao i odselio.
|
|
|
Kao tinejdžer odrastao sam u povijesnim vremenima kada se rađala i stvarala Hrvatska. Iako tipični tinejdžer, ipak se u meni budio do tada nepoznati osjećaj... Tako nešto se može usporediti samo sa onom pravom iskrenom ljubavi između muškarca i žene. Kada zadrhtite i na samu pomisao na voljenu osobu...
|
|
|
Mjesec je siječanj 2002. godine, vrijeme je mira, ali čini se ne i prevelike životne radosti. Prisjetimo se zato s povodom – prije deset godina, u mjesecu siječnju 1992., hrvatski se narod u teškim ratnim vremenima i uvjetima nakratko, neobično jako, radovao.
Hrvatsku su napokon nakon teških razaranja i stradanja zbog srbočetničkog agresora, nakon dugih iščekivanja i diplomatskih natezanja, prema zajedničkoj odluci 12 zemalja Europske zajednice iz Bruxellesa, međunarodno priznali kao suverenu i nezavisnu državu. Diplomatsko priznanje Hrvatske stiglo je prije sviju, već 13. siječnja od Svete Stolice. Vatikan je poticao Njemačku, a Njemačka diplomacija ostale članice Europske zajednice. Sveti Otac, temeljeći priznanje Hrvatske na pravednosti i istini, osobno se zalagao i poticao ga. Istog 15.-tog siječnja priznale su Hrvatsku i neke druge svjetske zemlje, ukupno, dakle, 31 država. Te se večeri, prije deset godina u cijeloj Hrvatskoj neobično burno slavilo do duboko u noć. Glavni trg u Zagrebu, Trg bana Jelačića bio je pun građana, a slavljeničkom raspoloženju pridružio se i pokojni predsjednik Tuđman. On je tom prigodom rekao: “Ovo je dan za koji smo živjeli svi mi, kao i naši preci. Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku."
Prisjetimo se zato s povodom - tih su dana mjeseca siječnja 1992.g. kada su svakim danom Hrvatsku priznavale nove i nove države svijeta. No u Hrvatskoj rat nije stao. Primjerice, na jučerašnji dan prije deset godina, 26. siječnja 1992.g., ratna se sudbina najgrublje poigravala s Hrvatima na hrvatskim prostorima. U novinskim izvješćima tada su se spominjala sela Cerić, Tordinci, Slakovci, Antin, Donje Novo Selo, Lipovac i mnoga druga kao “četnička” uporišta, iako je riječ o selima u kojima nikada nisu živjeli Srbi. Naime, sva ta sela su proglašavana “oslobođenima” po srbočetničkim hordama, od kako su to oni zvali - “ustaških vlasti”. Zatim su ih tzv. “osloboditelji” koristili kao svoja uporišta za napade na položaje Hrvatske i grad Vinkovce. Nije teško zamisliti, kako su se osjećale stotine tisuća izbjeglih Hrvata, kada su slušali ili čitali izvješća da se iz njihovih mjesta, kao tzv. “četničkih uporišta” puca i ubija po Hrvatskoj.
Prisjetimo se zato povodom današnjeg dana, da su na drugom kraju - krajnjem jugu Hrvatske domovine, 27. siječnja 1992.g. u ranim jutarnjim satima združene srpske i crnogorske JNA-horde pokušavale oružanim probojem osvojiti stari i ponosni grad Dubrovnik. Danas na zapadnom ulazu u zidine Dubrovnika, unutar Vrata od Pila, stoji plan povijesne gradske jezgre, koji prikazuje i tumači nekoliko stotina pogodaka četničkih granata u neprocjenjivu ljepotu i vrijednost – uvijek hrvatski i nikad srpski – grad Dubrovnik. A na starom dubrovačkom groblju Boninovo, kao nažalost i diljem Hrvatske, počivaju deseci branitelja - uglavnom mladića, čiji su grobovi simbolično okrenuti prema ključnom mjestu obrane – njihovom zaslugom neosvojenoj i strateški prevažnoj utvrdi Srđ povrh grada Dubrovnika.
Zato je danas teško slušati neka nova tumačenja nedavne hrvatske povijesti, koja žele umanjiti mnoge doprinose zaslužnih pojedinaca pri međunarodnom priznanju Hrvatske. Pri svečanim govorima naglasiti samo značaj hrvatskih branitelja, a pri tom potpuno prešutjeti zasluge njihovog vrhovnika i pokojnog predsjednika Dr. Franje Tuđmana, prešutjeti ili nedovoljno naglasiti značaj Svetog Oca Ivana Pavla II., zaboraviti spomenuti angažiranost hrvatske diplomacije i tadašnjeg ministra vanjskih poslova RH Dr. Zvonimira Šeparovića, namjerne su pogreške koje ne idu u prilog hrvatskoj istini. Prešućivati pri obljetnici međunarodnog priznanja Hrvatske te osobe, kao i prešućivati ili marginalizirati teška ratna stradanja i diplomatske okolnosti toga vremena uz navođenje pogrješaka predhodne vlasti u Hrvatskoj, u stvari je pokušaj gušenja kolektivne memorije i savjesti, pokušaj je to neke nove povijesne revizije.
No, mi vjernici katolici dužni smo, u ime osobne savjesti, odbiti sudjelovati u nepravdi i svim oblicima iskrivljavanja istine i nametnutog mentalnog nasilja. Isusov je nauk otkriti nepravdu, kazati istinu, probuditi, otvoriti i potaknuti uspavanu savjest, ali i ljubiti. Isus je činio dobro i samo dobro, učinio je mnogobrojna čudesa, duhovno je preobrazio svijest onih, koji su ga slijedili i slušali. Opraštao je mnogima i pitao je: “Tko je bezgrješan?” Ipak su ga mnogi grješnici ponizili, često sve do danas mnogi bezbožnici prešutili i zanijekali, a ondašnji vlastodršci, kojima nije ništa na žao učinio, osudili i pogubili. Tako se iz sebičnog straha za vlast, od pamtivijeka do danas, gušilo dobro i istina.
Zato se uvijek treba pouzdavati u Svevišnjeg i poslušati Svetog Oca, koji jasno poručuje cijelom svijetu: “Nema mira bez pravde, nema mira bez oproštenja.” Jasno je, da za ostvarenje tih ciljeva oni, koji žele biti uvažavani kao predvodnici, stalno i prije svega trebaju preispitivati svoju savijest, kako bi mogli služiti interesu općeg dobra, stvarne pravde, istine i ljubavi.
4. emisija - nedjelja 27. siječnja 2002. *21,00 sat
|
|
PRIOPĆENJA Z HORVATSKE |
 Poziv zaprimljen od strane RSL Australije upućen Udrugi UDVDR RH _ Australia da kao predstavnici branitelja sudjeluju u ovogodišnjim proslavama Anzac Day u Canberri 25. travnja 2012. plod je druge godine promicanja i diplomatske kampanje članova Udruge Domovinskog rata dragovoljaca i veterana Republike Hrvatske (UDVDR RH)
Posebna čast iskazana braniteljima bila je da su bili jedini strani veterani pozvani da polože vijence u službenoj vojnoj uniformi na Nacionalnom Anzac Day , stoga je za članove UDVDR RH australske podružnice sudjelovanje u Anzac Day svečanosti i ove godine bio veliki uspjeh aktivne socijalne diplomacije između branitelja iz DR u Hrvatskoj i RSL Australije te posebna čast.
|
|
HORVATSKA DIJASPORA |
 ANZAC Day, 25th of April, is the most important date in Australia’s and New Zealand’s calendar. Across the length and breadth of Australia and New Zealand people turn out to salute, honour and pay their respects to the fallen and to the surviving servicemen who willingly offered their lives to the service of their country.
The (acronym) name ANZAC became famous with the landing of the Australian & New Zealand Army Corps on the Gallipoli Peninsula at the Dardanelles, Turkey, on 25th of April 1915. It has since become synonymous with the determination and spirit of our armed forces. The significance of the day, and the acronym, in Australia’s heritage is probably best stated by Dr. C. W. Bean in the following excerpt from his official Australian history of World War One:
|
|
Portreti hrvatskih županija
|
|
|
|
Registar hrvatskih branitelja |
|
|
Mi, Hrvatski branitelji-predstavnici udruga iz Domovinskog rata, podsjećajući se na našu povijesti vezanu za Blejburg, davamo pripćenje za javnost. Nećemo se opterećivati i vraćati na Drugi svjetski rat. Mi o njemu znamo istinu. Krenut ćemo od prije dvadesetak godina kad su određeni ljudi nabijeni nacionalnom sviješću krenuli u stvaranje Hrvatske države. Krenuli su s ponosom iako su znali da su im glave u torbi.
|
Gledajući dva dana jednog čovjeka u ustaškoj odori kojom je započinjalo svako izvješće iz Bleiburga preko poltronskih medija, pokušavam naći na slikama mladih učesnika proslave tog Ustašu i ne nađoh ga. A tko su bili Ustaše zna jako malo ljudi posebno u Hrvatskoj. "Naučili" su nas da je Ustaša bio krvnik i koljač-mesar. Ti koji tako tvrde prenose što im nalažu Brinatci i Srbi i odriču se svoga roda. Ustaše su ginule s imenom hrvatske na usnama, a bilo je zločina kakve čine sve vojske svijeta u ratu. Zar su Ameri počinili manje zlo sravnivši Drezden sa zemljom gdje je u neselektivnom bobardiranju pobijeno skoro 80% stanovnika - civila tom njemačkog grada, a grad je bio prepun izbjeglica i ranjenika. Ne, ne pravdam zločin, ali na svijetu nema kolektivne odgvornosti osim Ustaša. I to ne zato što su Ustaše, nego zato što su Hrvati. A na toj tezi je i presuda hrvatskim generalima i državi za osobodilačke operacije u Domovinskom ratu. Očigledno kletva kralja Zvonimira dnjeuje i dalje! Hrvati nemaju svoje "ja" nemaju svoju državu!
|
Ne želimo zabijati glavu u pijesak, moramo donositi i teške odluke ( Zoran Milanović ). Nije za očekivati da će se stvari u Hrvatskoj pokrenuti, da će doći do očekivanog razvoja RH i blagostanja hrvatskih građana, jer država nema više moć potpune regulacije i kontrole gospodarstva, jer su zaštitne te osobito razvojne funkcije države oslabile.
|
Ove nedjelje, u čitanju Evanđelja, čuli smo kako je Isus podučavao u prispodobama o kraljevstvu nebeskom. Isus je rekao: “S kraljevstvom je nebeskim kao s blagom što skriveno leži u polju. Kad ga netko pronađe, sakrije ga, te pun radosti ode prodati sve što ima i kupi ono polje.” (Mt 13.44) Isus nam ustvari poručuje kako je Kraljevstvo nebesko, jedino, pravo i istinsko blago. Kraljevstvo nebesko zaslužuje da se čovjek odrekne svega materijalnog, svega što posjeduje, da posve preuredi i podredi život toj spoznaji, tom neprocjenjivom blagu.
|
|
Horvatski kamin |
I ove godine nastavljena je tradicija u našoj župi te je prve subote poslije Prve Svete Pričesti organizirano hodočašće u Mariju Bistricu kako bi zahvalili majci Božjoj na daru blagovanja Tijela Kristova (Hostije). Polazak je bio u 7:00 sati ispred crkve Presvetog Srca Isusova. Već pola sata prije polaska su se počela prikupljati djeca sa pratnjom (majke, bake i pokoji otac). Bilo je predivno vidjeti vesela dječja lica puna radosti i iščekivanja. Kad je sat na zvoniku otkucao 7. uru, autobus je krenuo put Marije Bistrice.
|
|
Životni stil |
Mladi ljudi koji su spletom okolnosti o seksu učili iz pornića, nažalost, imaju kriva uvjerenja i zablude o seksualnosti i svemu što uz to ide.
|
|
Šport |
'Na drugom sam kraju svijeta, ali plačem. Uništena je tradicija duga 80 godina, stotinjak ljudi ide na burzu, djeca neće imati gdje trenirati, a nikoga kao da nije ni briga', poručio je nekadašnji trener Dinama i Varteksa Branko Ivanković iz Saudijske Arabije.
|
|
Pod svijetlom zalazećeg sunca čini se kao da usred australske pustinje leži golemi kip od užarene lave. U kasnim večernjim satima golema stijena zrači svojom najcrvenijom bojom. S opsegom od 10 kilometara i visinom od 343 metra, dominira horizontom jugoistočno od Alice Springsa u središnjoj Australiji. To je najveća izolirana stijene na svijetu.
