Agresivno i naporno su nas skoro svi mediji u Hrvatskoj jučer zasipali informacija o tome kako su dvojica čelnih ljudi hrvatske Vlasti u veselom društvu Pupovca, Uzelca, živućih partizana i preživjelih jasenovačkih logoraša, danas je uvelike spasnulo i nema nijedne vijesti o tome. Žalosno je bilo gledati to gerijatrijsko drušvo kojem Vrhuška obećava kako će dobiti povlastice, kao da ih nisu imali do sada.
|
Postoje li u ljudskim životima uopće slučajnosti, ili je sve što se događa samo poslijedica nekog, ponekad nevidljivog i nedokučivog uzroka? Kroz povijest su na ovo temeljno filozofsko pitanje pokušale odgovoriti mnoge mudre glave, a većina ih se na kraju ipak opredijelila za smisao, smatrajući da je u ljudskom životu besmisleno samo vjerovati u besmisleno. Sve ostalo ima svoj smisao i može se rekonstruirati.
|
|
Zabava |
Uvriježen stav da o sprečavanju neželjene trudnoće brigu mora voditi samo žena, često rezultira time da o kontracepciji nitko ne vodi računa. Koja je metoda najbolja za vas?
|
|
Joža iz Horvatske |
Korijeni su posađeni upravo na Markovu trg-u 2001 godine štrajkom policajaca branitelja koji su dobili otkaze preko noći od Račanove Vlade i zamijenjeni milicajcima koji su danas apriorni poslušnici u represiji protiv vlastitog naroda po boljševičkom receptu. Tada je na čelu zagrebačke policije bio upravo Ranko Ostojić a ministar Šime Lučin.
|
|
Horvatski eko info |
Vodopija, zvana još cikorija, radič, konjska trava, modri cvijet trajna je i zeljasta biljka, visoka i do 1 metar. Korijen joj je debeo, vretenast, izvana taman, iznutra bijel. Stabiljka je uglata, tvrda, uspravna i puna gorkog mliječnog soka. U gornjim dijelovima je razgranata i pokrivena kratkim dlakama. Prizemni listovi su veliki, dugački i nazubljeni, a oni na stabiljci kraći i duguljasto kopljasti. Cvjetne glavice modre su boje, ponekad ružičaste ili bijele.
|
|
 |
|
HORVACKE REGULE LEPOG PONAŠANJA ! (Pri kupici i klupici) |
|
|
|
129.- Marija, Beč: Gotovo dvadeset godina živjela sam u braku za koji sam mislila da je savršen. On je bio četiri godine mlađi od mene, uvijek pun razumijevanja i ljubavi. Ja sam radila i imala solidna primanja, više sam praktičan tip a on pak pomalo umjetnički. No dogodilo se da ga je posao na više mjeseci odveo u drugu zemlju i kada se vratio bio je drugi čovjek: grub, arogantan, stalno ljut. Otkrila sam da je posrijedi druga žena. Zatražila sam razvod i nakon što sam odglumila pokušaj samoubojstva on je pristao i odselio.
|
|
|
Kao tinejdžer odrastao sam u povijesnim vremenima kada se rađala i stvarala Hrvatska. Iako tipični tinejdžer, ipak se u meni budio do tada nepoznati osjećaj... Tako nešto se može usporediti samo sa onom pravom iskrenom ljubavi između muškarca i žene. Kada zadrhtite i na samu pomisao na voljenu osobu...
|
|
|
Mjesec je veljača 2002. godine; druga je korizmena nedjelja. Vrijeme korizme podsjeća nas na vrijeme 40. dnevnog boravka Isusa u pustinji, gladnog i žednog, te đavolskih napasti kojima je sotona u pustinji kušao Isusa. Na đavolovu napast: “Ako si Sin Božji pretvori kamen u kruh”, Isus je odgovorio: “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”.
Zadnja napast, koju je sotona nudio Isusu na visokoj gori, bila je s pogledom na sva kraljevsta svijeta i njihovu raskoš. Sotona je pri tom rekao: “Sve ću ti ovo dati, ako padneš ničice, te mi se pokloniš”, a Isus je i to odbio i na to mu uzvratio: “Odstupi sotono, jer je pisano: Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi”.
Isus je tako pokazao svoju čvrstinu, upornost i dosljednost za sva iskušenja u pustinji. Time je potvrdio vjernost svojem Ocu Svemogućem i pouzdavao se samo u Njega.
Život je često kao pustinja u kojoj vrebaju mnoga đavolja iskušenja. Život su prigode, u kojima onima posrnulim i onima bez vjere u Gospodina, niti upornost, niti dosljednost, niti vjernost, nisu kakvoće dostojne poštovanja. Međutim, upravo je ovih dana jedna mlada djevojka iz Hrvatske osvojila domaću i svjetsku javnost, dokazavši upravo suprotno. Janica Kostelić, djevojka koju sada poznaje svaki Hrvat, ali i mnogi u svijetu, postigla je fantastične športske rezultate. Sa svega 20 godina, nakon 3 operacije u 8 mjeseci, a od posljednje i najteže prošlo je manje od godinu dana, Janica je ušla u hrvatsku povijest kao najveća športašica svih vremena. Čak možemo s velikom sigurnošću tvrditi, da će je netko iz Hrvatske teško ikada nadmašiti. Ušla je u hrvatsku i svjetsku olimpijsku povijest kao poseban skijaški i športski fenomen: osvojivši četiri medalje od kojih su tri zlatne. Nitko, nikada nije u svjetskom ženskom skijanju osvojio četiri olimpijske medalje. Sve je to svladala upravo zahvaljujući upornosti, čvrstoći duha, dosljednosti, uz poslušnost i vjeru u svojeg oca, fenomenalnoga životnog učitelja i trenera. Međutim, ona je uz stalno iskazivanu ljubav prema svom obiteljskom krugu, posvjedočila i nepatvorenu ljudsku skromnost i jednostavnost. Posvjedočila je i svoju vjeru u Boga i veliko domoljublje. O Janici se ovih dana u Hrvatskoj pisalo više nego o bilo kome u posljednjih godinu dana. Ipak, vrijedi izdvojiti zaključke jednog izvrsnog kolumnista Milana Ivkošića, koji će u Večernjem listu od 16.veljače o.g., nakon prve hrvatske zlatne medalje na zimskim olimpijskim igrama, između ostaloga, za Janicu napisati: “Križa se onom starinskom gestom i vjerom kakvom se križa žena izlazeći iz dvorišča prije polaska na neki put ili posao. Sjaj u njezinim pobjedničkim očima nije sjaj trijumfa nego radosti, jer ne likuje što je nekoga pobijedila, nego što je sama za sebe uspjela. Ona dolazi iz jedne kulture poniznosti, težačke radišnosti, iz opstanka prema načelu uzdaj se u se..., iz podneblja koje nema niti skijašku hijerarhiju ni skijašku tradiciju, ni skijanje kao nacionalnu simboliku, nego je ona sama i hijerarhija i tradicija i nacionalna simbolika. Nije okružena ni pozornošću niti potporom državnika, političara, društvenom umreženošću svoje sportske sudbine, ona je sama svoja sudbina svedena na najnužnije, najtoplije i najiskrenije: na obitelj! (...) Janica i njezina obitelj su nenatrunjeno i čisto narodni, zato što između njih i naroda nema nikoga. Narodni bez ideologije, bez fraze, bez patetike.”
Eto tako piše Milan Ivkošić na početku njezinoga olimpijskog uspjeha, a poslije toga Janica je osvojila još jednu srebrnu, jednu zlatnu i ponovno još jednu zlatnu medalju i ostala ista Janica, kao i na početku natjecanja: skromna, vesela i jednostavna. Osim što se redovito križa prije svakog spusta, svoju vjeru i zahvalnost pokazuje i na cilju kada sklapa ruke na molitvu i podižući oči k nebu u znak zahvalnosti Svevišnjem na još jednom radosnom daru. Sva ljepota mladenačke razigranosti, dolazi upravo pred TV kamerama, kada Janica u svakoj prilici s ponosom ljubi hrvatsku trobojnicu i veselo njome maše u smjeru kamere, pokazujući svima svoje bezgranično domoljublje.
O novcu i materijalnom imetku, tata Ante i kćer Janica nisu podređivali svoje misli i svoje ciljeve. Teško su uz odricanja i bez velikog razumijevanja okoline za novčanu pomoć, malo pomalo, gradili s upornošću svoj zajednički obiteljski uspjeh. Za svog oca, Janičin brat Ivica, koji je nesretno izgubio medalju pred samim ciljem u svom posljednjem ovogodišnjem olimpijskom nastupu, s posebnom važnošću i ponosom kaže: “Moj tata je jedan od najvećih trenera u povijesti sporta.” Tata Ante, koji je kao trener i kao roditelj doveo svoju djecu najprije do uspjeha u Svjetskom kupu, a sada i do obilja olimpijskog zlata i srebra, kaže: “Važno je pred sobom imati ideal i biti dosljedan.” Cijela obitelj Kostelić, i Janica i Ivica, i otac Ante i samozatajna majka Marica, koja molitvom prati utrke, ustvari svjedoče riječ Božju o ispravnoj potrebi obiteljskog zajedništva, o potrebi životne vjere i upornosti, o dosljednosti i odricanju kao odgovoru na sva teška životna iskušenja. To je konačno način, kako se cijela obitelj Kostelić, zajedno i zasluženo, raduje svom uspjehu. Fantastičan uspjeh i fantastičan primjer za svaku hrvatsku obitelj!
5. emisija - nedjelja 24. veljače 2002. *21,00 sat
|
|
PRIOPĆENJA Z HORVATSKE |
 Poziv zaprimljen od strane RSL Australije upućen Udrugi UDVDR RH _ Australia da kao predstavnici branitelja sudjeluju u ovogodišnjim proslavama Anzac Day u Canberri 25. travnja 2012. plod je druge godine promicanja i diplomatske kampanje članova Udruge Domovinskog rata dragovoljaca i veterana Republike Hrvatske (UDVDR RH)
Posebna čast iskazana braniteljima bila je da su bili jedini strani veterani pozvani da polože vijence u službenoj vojnoj uniformi na Nacionalnom Anzac Day , stoga je za članove UDVDR RH australske podružnice sudjelovanje u Anzac Day svečanosti i ove godine bio veliki uspjeh aktivne socijalne diplomacije između branitelja iz DR u Hrvatskoj i RSL Australije te posebna čast.
|
|
HORVATSKA DIJASPORA |
 ANZAC Day, 25th of April, is the most important date in Australia’s and New Zealand’s calendar. Across the length and breadth of Australia and New Zealand people turn out to salute, honour and pay their respects to the fallen and to the surviving servicemen who willingly offered their lives to the service of their country.
The (acronym) name ANZAC became famous with the landing of the Australian & New Zealand Army Corps on the Gallipoli Peninsula at the Dardanelles, Turkey, on 25th of April 1915. It has since become synonymous with the determination and spirit of our armed forces. The significance of the day, and the acronym, in Australia’s heritage is probably best stated by Dr. C. W. Bean in the following excerpt from his official Australian history of World War One:
|
|
Portreti hrvatskih županija
|
|
|
|
Registar hrvatskih branitelja |
|
|
Mi, Hrvatski branitelji-predstavnici udruga iz Domovinskog rata, podsjećajući se na našu povijesti vezanu za Blejburg, davamo pripćenje za javnost. Nećemo se opterećivati i vraćati na Drugi svjetski rat. Mi o njemu znamo istinu. Krenut ćemo od prije dvadesetak godina kad su određeni ljudi nabijeni nacionalnom sviješću krenuli u stvaranje Hrvatske države. Krenuli su s ponosom iako su znali da su im glave u torbi.
|
Gledajući dva dana jednog čovjeka u ustaškoj odori kojom je započinjalo svako izvješće iz Bleiburga preko poltronskih medija, pokušavam naći na slikama mladih učesnika proslave tog Ustašu i ne nađoh ga. A tko su bili Ustaše zna jako malo ljudi posebno u Hrvatskoj. "Naučili" su nas da je Ustaša bio krvnik i koljač-mesar. Ti koji tako tvrde prenose što im nalažu Brinatci i Srbi i odriču se svoga roda. Ustaše su ginule s imenom hrvatske na usnama, a bilo je zločina kakve čine sve vojske svijeta u ratu. Zar su Ameri počinili manje zlo sravnivši Drezden sa zemljom gdje je u neselektivnom bobardiranju pobijeno skoro 80% stanovnika - civila tom njemačkog grada, a grad je bio prepun izbjeglica i ranjenika. Ne, ne pravdam zločin, ali na svijetu nema kolektivne odgvornosti osim Ustaša. I to ne zato što su Ustaše, nego zato što su Hrvati. A na toj tezi je i presuda hrvatskim generalima i državi za osobodilačke operacije u Domovinskom ratu. Očigledno kletva kralja Zvonimira dnjeuje i dalje! Hrvati nemaju svoje "ja" nemaju svoju državu!
|
Ne želimo zabijati glavu u pijesak, moramo donositi i teške odluke ( Zoran Milanović ). Nije za očekivati da će se stvari u Hrvatskoj pokrenuti, da će doći do očekivanog razvoja RH i blagostanja hrvatskih građana, jer država nema više moć potpune regulacije i kontrole gospodarstva, jer su zaštitne te osobito razvojne funkcije države oslabile.
|
Ove nedjelje, u čitanju Evanđelja, čuli smo kako je Isus podučavao u prispodobama o kraljevstvu nebeskom. Isus je rekao: “S kraljevstvom je nebeskim kao s blagom što skriveno leži u polju. Kad ga netko pronađe, sakrije ga, te pun radosti ode prodati sve što ima i kupi ono polje.” (Mt 13.44) Isus nam ustvari poručuje kako je Kraljevstvo nebesko, jedino, pravo i istinsko blago. Kraljevstvo nebesko zaslužuje da se čovjek odrekne svega materijalnog, svega što posjeduje, da posve preuredi i podredi život toj spoznaji, tom neprocjenjivom blagu.
|
|
Horvatski kamin |
I ove godine nastavljena je tradicija u našoj župi te je prve subote poslije Prve Svete Pričesti organizirano hodočašće u Mariju Bistricu kako bi zahvalili majci Božjoj na daru blagovanja Tijela Kristova (Hostije). Polazak je bio u 7:00 sati ispred crkve Presvetog Srca Isusova. Već pola sata prije polaska su se počela prikupljati djeca sa pratnjom (majke, bake i pokoji otac). Bilo je predivno vidjeti vesela dječja lica puna radosti i iščekivanja. Kad je sat na zvoniku otkucao 7. uru, autobus je krenuo put Marije Bistrice.
|
|
Životni stil |
Mladi ljudi koji su spletom okolnosti o seksu učili iz pornića, nažalost, imaju kriva uvjerenja i zablude o seksualnosti i svemu što uz to ide.
|
|
Šport |
'Na drugom sam kraju svijeta, ali plačem. Uništena je tradicija duga 80 godina, stotinjak ljudi ide na burzu, djeca neće imati gdje trenirati, a nikoga kao da nije ni briga', poručio je nekadašnji trener Dinama i Varteksa Branko Ivanković iz Saudijske Arabije.
|
|
Pod svijetlom zalazećeg sunca čini se kao da usred australske pustinje leži golemi kip od užarene lave. U kasnim večernjim satima golema stijena zrači svojom najcrvenijom bojom. S opsegom od 10 kilometara i visinom od 343 metra, dominira horizontom jugoistočno od Alice Springsa u središnjoj Australiji. To je najveća izolirana stijene na svijetu.
