Ni med cvetjem ni pravice, rekel to je fijolice smardljivi terputec, jalnuš, tvardogutec...
Želimo napraviti velike stvari, želimo promjene, imamo ljude za to! ( Zoran Milanović) Kad je Milanović prije izbora hrabro najavljivao velike stvari i velike promjene izgledalo je to za mnoge kao najava velikog zaokreta na svim područjima života. Mnogi su povjerovali kako će hrvatsko društvo napokon prevladati krizu, kako će nova vlast promjenama spasiti društvo od degradacije i potpunog uništenja osnovnih vrijednosti slobode i dostojanstva ljudske osobe, kako će se napokon ostvariti društvo ljudske solidarnosti i društvene pravde i stvoriti općenito slobodniji i humaniji društveni poredak.
Unatoč svim nedostacima stvarni demokratski poredak, koji doista predstavlja i zastupa interese zajednice, ostvario bi takvo bolje, pravednije, slobodnije i humanije društvo. Međutim napori i djelovanje nove vlasti ne idu u pravcu stvaranja takvog poretka, jer je preduvjet takvom poretku slobodan politički život tj. razvijeno višestranačje koje uz slobodne izbore i trodiobu vlasti čini politički sustav jedne zemlje demokratskim, a takav slobodan i razvijen politički život u Hrvatskoj ne postoji.
Njega u Hrvatskoj nema bez obzira što u saboru, uz dvije hegemonističke stranke, sjede još poneke političke opcije. One nisu pravi čimbenik višestranačja, jer je cjelokupna oporba s dva ili tri izuzetka satelitske djelotvornosti i njihova prisutnost znači samo privid, a ne stvarnu sliku i stvarni rezultat višestranačja.
Obim slobode političkih stranaka odnosno višestranačja u Hrvatskoj kreiraju dvije vodeće stranke u sprezi s krupnim kapitalom i pokorenim medijima. U praksi se ono onemogućuje na način da se više od sto stranaka medijski izoliralo, a postojećim zakonima o financiranju stranaka, gdje su iste ostale bez gotovo ikakvih financijskih sredstava, potpuno ih se marginaliziralo, isključilo i onemogućilo u političkom radu i djelovanju i potisnulo iz političkog života zajednice. One time tako nisu zabranjene, ali im se ograničava rad i ne mogu predstavljati bitnog aktera političkog djelovanja i političkog procesa. Time višestranačje u Hrvatskoj nije ostvareno i nije stvarno, jer u osvajanju vlasti nemaju svi jednake šanse tj. uvijek isti imaju sve i najbolje mogućnosti, a to nije znak stvarne demokracije, nego je to siguran znak diktature i totalitarizma.
Da je upravo to na snazi govori činjenica da se u Hrvatskoj neprestano otuđuje i demonizira vlast, da dvije hegemonističke stranke zlouporabljuju demokraciju provodeći nesmetano autoritarna i samovoljna rješenja kojima ne štite interese građana, nego štite i održavaju oligarhiju na životu. Sve to ne bi bilo moguće uz postojanje pravog višestranačja koje u stvarnoj demokraciji predstavlja istinski i pravi mehanizam protiv takvih pojava.
Stranke u demokratskom uređenju imaju jednu od središnjih uloga, te se sloboda jedne narodne zajednice manifestira upravo bogatstvom političkih stranaka i njihovoj razvijenosti. Na razvijenom i aktivnom višestranačju temelji se snaga s kojom narodna zajednica onemogućuje svaki pokušaj i nakanu svog izručenja totalitarnom načinu vladanja. Takvo višestranačje onemogućuje svaki oblik totalitarnog vladanja i bez razvijenih i aktivnih stranaka narod je politički sakat, objekt je samovolje i bez instrumenata za stvaranje pouzdanog i djelatnog stajališta. Lak je plijen diktature, što potvrđuje bivše i današnje stanje hrvatskog naroda.
Zato kad se govori o promjenama , onda je potrebno govoriti , u prvom redu, o ostvarenju stvarne demokracije, a tada je i pitanje višestranačja neizostavno, jer se uz njegovo postojanje isključuje totalitarna vladavina i nesmetano provođenje autoritarnih i samovoljnih rješenja.
Po mišljenju mnogih autora, a što se tiče interesa većine, demokracija izvedena iz stranaka, u nedostatku boljeg oblika vladavine, je i najbolji oblik vladavine, ali ne i najidealniji. Zato kad se govori o demokraciji govori se u kontekstu višestranačja, jer je ono svojstveno demokracijama tj stranke su sastavnica demokracije. Ono podrazumijeva zajamčeno pravo političkog djelovanja različitih političkih skupina i njegov izostanak dovodi u pitanje stabilnost demokracije, odnosno gdje nema njega nema ni demokracije. Sustavi bez slobodnih, razvijenih i aktivnih stranaka nisu demokratski i samo postojanje stranaka ne znači i demokraciju, a svaka snaga koja sprječava razvoj višestranačja sprječava i razvoj demokracije, te je prema tome diktatorska i totalitaristička.
I bivši i sadašnji režim u Hrvatskoj kočio je i koči političko djelovanje, što je rezultiralo time da u Hrvatskoj nema razvijenog i aktivnog višestranačja. Njegov razvoj se sprječava te se postojeći režim nikako ne može zvati demokratskim, a postojeći sustav višestranačkim samo zbog toga što on omogućuje osnivanje stranaka, dok se istodobno u praksi zabranjuje njihovo djelovanje.
Ne omogućiti svim strankama potrebna financijska sredstva i aktivnu zastupljenost u medijima isto je što i zabraniti njihovo djelovanje, jer bez toga nema slobodnog i pravog političkog djelovanja, nema slobodnog i razvijenog stranačkog života, nema slobodnog i ravnopravnog političkog natjecanja za osvajanje i smjenu vlasti.
Zato bi velike stvari i velike promjene, o kojima je govorio Milanović, bile da je nova vlast prihvatila i ispoštivala demokratska pravila igre tj. da je , dolaskom na vlast, omogućila stvarno višestranačje i to na način da napokon uz pravo osnivanja stranaka i pravo njihovog izlaska na izbore promijeni zakone o zastupljenosti svih političkih stranaka u medijima i zakon o financiranju političkih stranaka, odnosno da se strankama u Hrvatskoj omogući slobodno i javno djelovanje.
Promjena pravila o medijskom praćenju političkih aktivnosti svih i ustupanje medijskog prostora svima, te ukidanje povlaštenog položaja hegemonističkim strankama u odnosu spram drugih političkih stranaka predstavljale bi istinske promjene koje bi inicirale i ostale promjene u hrvatskom društvu. Takve promjene se ne osjećaju, one su izostale, a dvije stranke i dalje koriste medije za svoju promociju, dok mnoge druge ne mogu doprijeti do političke javnosti i svog političkog tržišta u vremenu od izbora do izbora. Onemogućeno im je pridobiti birače za svoju stvar. To nije slobodno višestranačje , jer se ne može slobodno informirati građane o svom radu i programu, shvaćanjima i namjerama.
Danas se u Hrvatskoj ne može govoriti o višestranačju, a prema tome ni o demokraciji, jer mediji uopće ne prate “male“ stranke. Za to su kriva nepravedna i nedemokratska pravila koja treba mijenjati, ako umjesto totalitarnog režima želimo slobodno društvo. Sloboda po tom pitanju izgleda tako da mediji uopće ne smiju plasirati bilo kakvu ideju ili misao koja ide u pravcu promicanja same slobode i višestranačja, jer se boje da bi time mogli ugroziti velike.
Ideja političke jednakosti i jednakih šansi za sve sudionike predstavlja u Hrvatskoj najveći i glavni problem vladajućoj političkoj i financijskoj oligarhiji, jer to predstavlja prijetnju njihovom opstanku, odnosno realnu prijetnju njihovom nestanku. Najsnažniji adut postojećeg totalitarizma, za njegovo održanje, stoga su mediji, potpuna kontrola medija i monopol nad javnim informiranjem. Zato nema ponude različitosti na hrvatskoj političkoj sceni. Zato je strankama onemogućeno predstaviti se javnosti u razdoblju od izbora do izbora. Umjesto toga cijeli taj period vrši se određena vrsta pritiska na birače da svoj glas u konačnici dadu upravo dvjema hegemonističkim strankama. To je politička i medijska propaganda koja birače stavlja pod utjecaj jednih ili drugih, a ne razvijanje višestranačja. Nema tu jednakih prava za sve, jer je većina isključena, a time i onemogućena da sudjeluje u političkom životu zajednice i političkom procesu.
Kako se spomenulo većina stranaka nema pravo niti na jednakopravno korištenje materijalnih sredstava i stoga bi prava stvar i prava promjena bila osigurati materijalnu jednakopravnost svakoj političkoj organizaciji, a to se u prvom redu odnosi na financiranje, jer sredstva u najvećoj mjeri dolaze od društva, pa prema tome trebaju svima biti razmjerno raspoređena. Zato kad se već govori o promjenama mora mijenjati i zakon o financiranju političkih stranaka, ako se imaju poštene i iskrene namjere i ako hoćemo govoriti o stvarnom višestranačju i demokraciji u Hrvatskoj, a ne o totalitarizmu i diktatu.
To bi trebalo značiti da pravo na proračunska sredstva, uz stranke koje su zastupljene u saboru, moraju imati i oni koji to nisu. U konačnici to znači da sadašnji zakon o raspoređivanju sredstava, koji ne daje potporu vanparlamentarnim strankama, treba mijenjati, jer on kao takav koči strankama njihovo političko djelovanje, onemogućuje politički rad i stvarnu ulogu opozicije.
Mnoge stranke, a njih je više od stotinu, uvelike su i same krive što su istisnute s političke pozornice te se, kako izgleda, za pravo višestranačje i svoja prava moraju i sami boriti i izboriti. Moraju koristiti svaku priliku da ojačaju, da budu nositelji dinamičkog stanja, da traže promjene kako bi mogli i sami djelovati u političkom procesu. Bez borbe nema slobode sve drugo je produživanje dvostranačkog nasilja jučer po Jadranki Kosor, a danas po Zoranu Milanoviću.
Čuvar dotrajalosti
Najavljivani valovi promjena ne osjećaju se u hrvatskom društvu oni su izostali. Promjenom vlasti nije se dogodio i proces prijelaza iz totalitarnog sustava u demokraciju, iz nedemokratskog u demokratski poredak. “Promjene“ koje se događaju su manje bitne promjene, one su tek kozmetičke prirode, dok uopće ne postoji spremnost za promjenu odnosa koji se tiču oživotvorenja istinskog višestranačja, a time i stvarne demokracije u Hrvatskoj.
To govori da ni novi vladar nije spreman napustiti staro naslijeđe, da nije spreman zbaciti obličje totalitarizma, jednoumlja, zatvorenosti, da nije spreman i ne želi prihvatiti principe stvarne višestranačke demokracije. Novi vladar se umjesto na stvarne i revolucionarne promjene i programe ,koji odgovaraju prirodi i shvaćanjima naroda, odlučio na čuvanje dotrajalosti.
Nakon početnog zanosa odlučio se najprije na pasivno čekanje s promjenama, pa se počeo nećkati bi – ne bi , pa je promjene počeo odgađati , pa je konačno proveo kozmetičke promjene za koje tvrdi da su prave kako bi njima negirao potrebu za stvarnim promjenama.
Stvarne promjene danas nisu prisutne, one čak nisu niti spore i predvidljive njih uopće nema , a to je stoga ,jer je Milanović uvidio da mu je bolje zlo koje poznaje, nego dobro koje ne poznaje. Promjena nema, jer promjene znače odricanje od starog, sigurnog i poznatog, iako je to staro potpuno dotrajalo i u svojoj suštini mrtvo, i suočavanje s novim i nepoznatim koje budi strah da će se izgubiti ono sigurno i poznato, da će se izgubiti stečena moć i ničim ograničena vlast. To je potpuno pogrešno opredjeljenje, jer je upravo strah onaj čimbenik koji čovjeka vuče prema dnu i u konačnici ga tjera u zamku ( Izreke 29,25 ) na što zorno ukazuje primjer bivše premijerke koju je istovjetni strah usmjerio na odluku da vlada “čvrstom rukom“ umjesto da hrabro provede revolucionarne promjene. Taj strah u konačnici ju je odvukao prema dnu, jer ju je narod odlučno zbacio sa svoje grbače.
Svakoj takvoj vrsti politike ista je sudbina. Takva sudbina bila je i politici Ivice Račana i Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a bit će i politici Zorana Milanovića, jer njegovom pojavom na vlasti nije se dogodilo ništa novo, nema novih činjenica. U Hrvatskoj je i dalje sva politika vladajućih podređena interesima kapitala, a kad je tako onda nema ni slobode ni demokracije. Toga nema ,jer ono što demokraciju čini demokracijom , a to je višestranačje ne postoji, a ne postoji , jer šteti takvoj politici. Ono tome šteti, jer kontrolira politiku vladajućih, poziva je na odgovornost, poziva da se upravlja u interesu naroda, a ne u interesu kapitala. Kad bi Milanovićeva politika išla u pravcu promjena, odnosno kad bi se priznalo pravo na slobodno djelovanje svih političkih stranaka u Hrvatskoj bi tada bila pokopana takva filozofija vladanja.
Zato on ne mijenja stari i prokušani način razmišljanja i mišljenja hrvatske politike, zato ne vodi dinamičnu politiku. Zato njegova politika niti ne vodi razvitku i modernizaciji, a smjer promjena ne ide ka modernom društvu, prema porastu i razvoju demokracije onim čimbenicima koji bi mogli voditi prema porastu obujma i kvalitete materijalnih i duhovnih dobara, prema unaprjeđenju društvenih odnosa i općeg povećanja kvalitete života ljudi njihovih prava i sloboda.
Smjer “promjena“ ide nazadovanju i stagnaciji, zaostajanju u socijalnom, ekonomskom, političkom i kulturnom razvoju, što će Hrvatsku voditi u još veću i jaču ekonomsku i društvenu krizu. Prave promjene mogu doći jedino promjenama u političkom pogledu u prvom redu omogućavanjem ostvarenja političke jednakosti i jednakih šansi za sve političke stranke i sudionike u hrvatskoj politici. Jedino takvim promjenama i takvom politikom mogu se riješiti otvorena pitanja i problemi, a nikako politikom koja se temelji na očuvanju totalitarizma i dotrajalosti uljepšane običnim recitiranjem, razmetljivosti u riječima, te zavođenjem javnosti lažnim obećanjima i obmanjivanjima.
Omrčen, Mirko
Pod svijetlom zalazećeg sunca čini se kao da usred australske pustinje leži golemi kip od užarene lave. U kasnim večernjim satima golema stijena zrači svojom najcrvenijom bojom. S opsegom od 10 kilometara i visinom od 343 metra, dominira horizontom jugoistočno od Alice Springsa u središnjoj Australiji. To je najveća izolirana stijene na svijetu.
Poziv zaprimljen od strane RSL Australije upućen Udrugi UDVDR RH _ Australia da kao predstavnici branitelja sudjeluju u ovogodišnjim proslavama Anzac Day u Canberri 25. travnja 2012. plod je druge godine promicanja i diplomatske kampanje članova Udruge Domovinskog rata dragovoljaca i veterana Republike Hrvatske (UDVDR RH)
