Jeste li znali da Europska unija nije parlamentarna demokracija? Europska komisija, izvršni organ Unije, ima potpunu vlast nad zakonodavnim procesom... i nitko je praktički ne kontrolira.
Enormne ovlasti i bezgraničnu vlast Komisije ponekad se pokušava opravdati konstatacijom da je stanje slično kad je u pitanju bilo koja suvremena vlada. No je li to baš tako? Ne zaboravite: uvijek kada izvršnu vlast prestane kontrolirati volja naroda – demokracija se pretvara u diktaturu! Upoznajte pravo lice Europske unije.
Europska unija nije zastupnička (parlamentarna) demokracija, nego neoliberalna federalna diktatura korporativnih interesa. Zašto je ona bez ikakve sumnje upravo takav politički konstrukt objasnit ćemo u daljnjem tekstu, no kako bismo sve to mogli razumjeti najprije se moramo upoznati s nekim osnovnim pojmovima i institucijama Unije.
Pariškim ugovorom iz 1951. formirana je Europska zajednica za ugljen i čelik koja se sastojala od Francuske, Njemačke, Italije i zemalja Beneluksa, Rimskim ugovorom iz 1957. formirana je Europska ekonomska zajednica i Euratom, a potom je prikrivajući svoj temeljni cilj, pod izlikom gospodarskog ujedinjenja, slobodnog tržišta i sličnih floskula, Europska zajednica (kasnije: Unija) korak po korak provela političko ujedinjenje, privlačeći u svoje okrilje europske države u tzv. pet valova proširenja:
Prvi val 1973. - pristupaju Danska, Irska, Ujedinjeno Kraljevstvo;
Drugi val 1981. - u EU ulazi Grčka;
Treći val 1986. - dolaze Španjolska i Portugal, nakon čega slijedi Maastrichtski ugovor 1992. kojim se stvara golemi federalni politički konstrukt nazvan Europska unija - ekonomska i monetarna unija, jedinstvena valuta, zajednička obrambena politika i uvodi se građanstvo Unije;
Četvrti val 1995. - ulazak Austrije, Finske i Švedske, nakon čega Unija organizira potpisivanje još dva ugovora - onog iz Amsterdama 1997. kojim se navodno jača uloga Europskog parlamenta (no ne pretjerano, i nikako do stupnja kad bismo o EU mogli govoriti o parlamentarnoj demokraciji, kako ćemo vidjeti kasnije) te ugovora iz Nice 2001. kojim se zbog prijama novih članica mijenja sastav i način rada institucija Unije (npr. Vijeće EU ne mora više donositi odluke jednoglasno, od Nice je dovoljna većina);
Peti val, koji se dalje dijeli na dva dijela - prvi dio 2004. kada su pod vlast Unije potpale Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Litva, Letonija, Estonija, Cipar (samo grčki dio) i Malta, te drugi dio 2007. kad su u EU utrpane i Rumunjska i Bugarska.
Glavni kriteriji za pristupanje ovoj nedemokratskoj superdržavi su kopenhaški kriteriji iz 1993. prema kojima države kandidatkinje moraju ispuniti za članstvo ove uvjete:
1. političke - stabilne institucije koje "jamče demokraciju i ljudska prava";
2. gospodarske - jako "tržišno gospodarstvo";
3. pravne - kandidatkinje moraju biti sposobne preuzeti obveze članstva.
Ovim kriterijima obično se dodaju i tzv. madridski kriteriji iz 1995. kada je zaključeno da provedbu svih gornjih reformi (političkih, gospodarskih i pravnih) nužno mora pratiti i odgovarajuće administrativno ustrojstvo (tj. učinkovita državna uprava) kako bi država kandidatkinja lakše usvojila i provela ogromnu pravnu stečevinu EU, o kojoj će kasnije biti više riječi.
Kada se zna da navedenim kriterijima Unija kadšto pridodaje još dodatnih kriterija, poput, recimo, pronalaženja nepostojećih topničkih dnevnika ili potpune suradnje s Haškim sudom, onda se vidi da su temeljni kriteriji samo politička demagogija. Ima li boljeg dokaza za to od Rumunjske i Bugarske? Je li Rumunjska zemlja sa stabilnim institucijama? Možemo li bugarsko gospodarstvo ocijeniti kao "jako tržišno gospodarstvo"? Kakve besmislice.
Kako bi postala članicom Unije, zemlja kandidatkinja prolazi proces pregovora u kojem Unija trenira strogoću u postupku tzv. screeninga, tj. dubinske analize usklađenosti zakonodavstva pojedine zemlje kandidatkinje s pravnom stečevinom europskih zajednica, a koji dijelimo na:
1. eksplanatorni screening - u kojem Europska komisija predstavlja tu pravnu stečevinu i docira zemlji kandidatkinji što sve mora postići kako bi ju zadovoljila,
2. bilateralni screening - u kojem zemlja kandidatkinja pokorno predstavlja velevažnoj Komisiji trenutačni status svog zakonodavstva (i obećava da će svakim danom u svakom pogledu sve više napredovati).
Unija to ne želi priznati, ali volja naroda zemalja članica nema ama baš nikakve šanse da bude pretočena u europsku normu i praksu. Vidjet ćemo u nastavku zašto je to tako. Uz to, kao i svaka golema federacija, EU ima vrlo složen sustav upravljanja. Usput, ima i monstruoznu arhitekturu - pogledajte samo ovu grdosiju od zgrade Europske komisije na gornjoj slici.
EU ima 23 službena jezika, a radi jednostavnosti komunikacije tri su radna jezika Europske komisije - engleski, francuski i njemački. Europska je zastava plava s 12 zvjezdica, ali to zapravo uopće nije službena zastava Unije, o čemu možete više čitati na našim stranicama EU Babilon i EU Propaganda. EU ima i himnu - Beethovenovu Odu radosti, a tzv. Dan Europe je 9. svibnja, koji u Uniji slave zato što je toga dana 1950. godine nacistički kolaboracionist Robert Schuman (o kojem više možete saznati na našoj stranici Povijest EU) održao glasoviti govor u kojem je iznio svoje ideje o eurojedinstvu predloživši osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik.
Čvrsta birokratska kula
Institucije EU su: Europski parlament, Europsko vijeće, Vijeće (Vijeće EU ili Vijeće ministara), Europska komisija, Europski sud, Europska središnja banka i Revizorski sud.
Pravni poredak EU je autonoman i razlikuje se i od poredaka zamalja članica i od međunarodnog prava. Njegovo glavno svojstvo je da djeluje ograničavajuće na pravne poretke zemalja članica: ograničava regulatornu autonomiju zemalja članica u području građanskog, kaznenog, radnog, pa čak i ustavnog prava te stvara obveze za zemlje članice i to za njihove institucije zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
Ovlasti EU (iz kojih se vidi da Unija upravlja životom stanovnika zemalja članica od kolijevke do groba) dijele se na isključive, podijeljene i komplementarne:
A. Isključive ovlasti obuhvaćaju:
1. carinsku uniju;
2. uspostavu pravila o tržišnoj utakmici radi funkcioniranja unutarnjeg tržišta;
3. monetarnu politiku za zemlje članice čija je valuta Euro;
4. očuvanje morskih bioloških resursa u okviru zajedničke politike ribarstva;
5. zajedničku trgovinsku politiku;
6. zaključivanje međunarodnih ugovora.
B. Podijeljene ovlasti (to su one koje EU i zemlje članice dijele, ali ipak EU može zauzeti neko od tih područja regulacije u kojem slučaju članice gube pravo da same reguliraju te oblasti) su:
1. unutarnje tržište;
2. socijalna politika;
3. ekonomska, socijalna i teritorijalna kohezija;
4. poljoprivreda i ribarstvo;
5. okoliš;
6. zaštita potrošača;
7. transport;
8. transeuropske mreže;
9. energija;
10. sloboda, sigurnost i pravda;
11. zajednička sigurnosna pitanja u stvarima javnog zdravlja.
C. Komplementarne ovlasti (u kojima Unija ima ovlast podržavati, koordinirati i dopunjavati aktivnosti zemalja članica) su:
1. zaštita i poboljšanje ljudskog zdravlja;
2. industrija;
3. kultura;
4. turizam;
5. obrazovanje, profesionalno usavršavanje, mladež i sport;
6. građanska zaštita;
7. upravna zaštita.
Brojne unijske institucije
Šefovi država, državni poglavari ili predsjednici vlada zemalja članica čine Europsko vijeće, koje do Lisabonskog ugovora nije bilo institucija EU stricto sensu. Predsjedava mu Predsjednik s mandatom od 30 mjeseci i mogućnošću jednog reizbora. On predstavlja EU u međunarodnim odnosima.
Vijeće EU (koje se kojiput zove i Vijeće ministara) čini 27 ministara vlada. Ono ima temeljnu ulogu u ekonomskoj, vanjskoj i sigurnosnoj politici. Većinsko glasanje umjesto jednoglasnog bit će sve češća pojava. EU ima i ministra vanjskih poslova pod nazivom Visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku (ujedno potpredsjednik Komisije).
EU ima još čitav niz institucija - središnju banku, investicijsku banku, ombudsman, sud revizora, odbor regija, gospodarski i socijalni odbor...
Europsko vijeće, uz potvrdu Parlamenta, odabire predsjednika Europske komisije, a on sam (uz suglasnost Vijeća EU) odabire članove Europske komisije, a onda Vijeće imenuje Komisiju po potvrdi Parlamenta. Puno uključenih tijela, no uz malo lobiranja predsjednik Komisije zapravo postavlja Komisiju kakvu hoće. Samo Komisija predlaže zakone, provodi politiku, proračun, upravlja programima, predstavlja Europsku uniju u međunarodnim pregovorima. Iako je provedba europskog zakonodavstva u pravilu prepuštena zemljama članicama, Komisija može donositi i provedbene akte.
Svakom članu Komisije pripada jedan ili više resora Komisije, koji se nazivaju Općim upravama (Directorate general - DG). Na čelu svake Opće uprave nalazi se generalni direktor, a svaka se opća uprava dijeli na uprave kojima su na čelu direktori. Posebne jedinice čine pravna i prevoditeljska služba Komisije.
Europski su komesari pravi vladari Unije. Komisija je posve nadnacionalna, a članove Komisije se obvezuje da u svom djelovanju ne predstavljaju zemlje iz kojih dolaze, tj. kojih su državljani, da ne primaju instrukcije od svojih vlada ni od drugih institucija Unije, već da djeluju isključivo u interesu Unije.
Parlament ili brbljaonica?
Parlament “predstavlja građane” ali, začudo, ne donosi zakone niti ima moć predlaganja zakona! Tek Lisabonskim ugovorom svoje ovlasti Vijeće ministara počinje pomalo dijeliti s Parlamentom. To se zove “suodlučivanje” (ovaj ćemo postupak objasniti kasnije).
Parlamentarni zastupnici mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju. U tom parlamentu Hrvatska bi, uđe li u Uniju, imala vjerojatno 12 zastupnika, što u ukupnom broju od 736 članova čini 1,6% zastupnika, a što je manje od prosječne statističke pogreške.
Gigantski europski parlament
izvor fotografije: The Telegraph
|
|
Neizabrani europski predsjednik
Unija ima vođu, Predsjednika Europskog vijeća. Tko je on? Tko ga je izabrao? Predsjednika pola milijarde Europljana ne bira narod, njega postavlja Europsko vijeće. Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone i sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu.
Institucija Predsjednika Europskog vijeća uvedena je tek Lisabonskim ugovorom. Time je ukinut sustav šestomjesečnog predsjedavanja Unijom uz rotaciju država članica, premda je šestomjesečna rotacija i nadalje zadržana u svrhu predsjedavanja svim konfiguracijama Vijeća ministara, osim kada se ono sastaje u sastavu ministara vanjskih poslova.
Predsjednik Europskog vijeća, između ostalih ovlasti propisanih člankom 15. Ugovora o Europskoj uniji predstavlja EU u međunarodnim odnosima. Drugim riječima, građane Europe predstavlja netko koga oni nisu izabrali. Prvi Predsjednik Vijeća - dotad na europskom nivou uglavnom nepoznati flamanski aparatčik Herman Van Rompuy, stupio je na dužnost 1. prosinca 2009. godine. Njegova je mjesečna plaća 234.480,30 kuna.
Herman Van Rompuy, neizabrani predsjednik pola milijarde Europljana
|
|
Neravnopravnost na Europskom sudu
Središnja uloga Europskog suda jest proširenje i ojačanje nadnacionalne vlasti Komisije, a jedan od temeljnih ciljeva njegova ustrojavanja je potvrda nadmoći zakona Unije. Velika je "zasluga" suda što je došlo do konstitucionalizacije pravnog poretka EU. Sud osigurava da nacionalni sudovi ne presuđuju različito o istim pitanjima. Na zahtjev svemoćne Komisije ili neke zemlje članice Sud utvrđuje krši li koja od zemalja članica neku od obveza utemeljenu u unijskom pravu.
Sastoji se od 27 sudaca i 8 tzv. “Advocates General” (općih pravobranilaca; u našoj literaturi susreće se i termin "nezavisni odvjetnici"), koji daju veoma važno i cijenjeno pravno mišljenje o predmetima, od kojih 5 velikih zemalja ima stalne, a ostalih 3 daju “manje” zemlje na mandat od 6 godina, uz mogućnost ponovnog imenovanja. Svakih koliko godina predstavnik “manje” zemlje može doći na red u ovakvoj organizaciji u kojoj su svi jednaki, ali su neki jednakiji?
Radni jezik suda je francuski, premda se pojedini predmeti vode na službenim jezicima Unije. Jedan od osnivača ovoga časnog Suda je i prof. dr. Karl Friedrich Orphüls, član Nacističke stranke od 1.V.1933. do 1945.
Zakoni EU uvijek su iznad zakona zemalja članica
Zakone za Komisiju stvara ogroman broj radnih grupa birokrata za koje nitko ne glasa i nitko ne zna tko su. Zakoni EU (kao zakoni svih federalnih tvorevina) imaju apsolutni primat nad zakonima zemalja članica. Ako je nacionalni zakon drukčiji, automatski se primjenjuje unijski zakon (“doktrina supremacije” EU prava). Pritom nacionalni sud ne smije čekati ili tražiti da se o sukladnosti norme nacionalnog prava s europskim pravom izjasni neko drugo nacionalno tijelo (npr. ustavni sud), već mora samostalno izuzeti nacionalnu normu iz primjene.
U Uniji možete glasati samo kako biste izabrali zastupnika pri unijskom Parlamentu, dok zakone odobrava Vijeće ministara. Lisabonskim ugovorom se po prvi put daje izvjesno pravo nacionalnim parlamentima da kažu koju riječ o unijskim zakonima.
Da bi prijedlog zakona prošao u Vijeću ministara, za njega mora glasati 55% država-članica, što predstavlja najmanje 65% stanovništva Europe. Da biste stavili veto na prijedlog zakona u EU morate imati predstavnike 35% stanovništva. Time velike zemlje mogu usvajati koje god zakone požele i zabranjivati sve zakone koji im ne odgovaraju. Iako je u neku ruku logično da “veliki”, tj. oni koji najviše daju najviše i dobiju – pitanje je koliko je to dobro za male zemlje poput naše. Europska je “demokracija” očito demokracija velikih, kojoj se ostali imaju bespogovorno pokoriti.
“Zemlja koju najbolje poznajem”
Stranci mogu pod jednakim uvjetima kupovati nekretnine, pa i glasati na izborima zemalja članica. Po (eventualnom) ulasku Hrvatske u EU svi državljani zemalja članica EU s prebivalištem ili privremenim boravištem u RH pod istim uvjetima kao i hrvatski državljani moći će birati i biti birani na izborima za predstavnička tijela jedinica lokalne i regionalne samouprave, dakle imat će aktivno i pasivno biračko pravo.
Europa tako ne briše samo granice, nego čitave države i nacije. Sasvim prikladno, od političara u tijelima Unije očekuje se umjesto imenovanja svoje države rabiti frazu “zemlja koju najbolje poznajem”.
Tržišnim natjecanjem, monetarnom politikom i ostalim lukrativnim pitanjima bavi se EU, a državama članicama ostavljaju se u nadležnost “teška pitanja” (zdravstvo, školstvo, socijala, isplata plaća itd). Tu se EU ne miješa. U toj EU – tvrtke iz siromašnijih zemalja mogu obavljati poslove u bogatijim zemljama plaćajući svoje radnike koliko ih plaćaju u domovini.
Po Lisabonskom ugovoru, EU efektivno preuzima, određuje i vodi vanjsku politiku, a sporazumi koje zaključi obvezni su za sve zemlje članice.
Lisabonskim ugovorom (po prvi put) normira se i pitanje izlaska iz EU (i ponovnog pristupa). Iz EU se izlazi pregovorima s Vijećem, uz sporazum za koji glasaju kvalificiranom većinom (bez člana koji izlazi), uz prethodnu suglasnost Parlamenta. Ako se sporazum ne postigne, ugovorne obveze bivše članice prestaju dvije godine po zahtjevu za izlazak. Kako to sve konkretno izgleda, još ne možemo znati, jer se takvo što nije još dogodilo. Ali hajde da pogledamo kako bi zemlja koju najbolje poznajete mogla izaći iz Europske unije (ako nesrećom ipak u nju uđe).
Kako se izlazi iz Europske unije? Procedura nije nimalo jednostavna!
Za izlazak iz EU potrebne su i neke ustavne pretpostavke na strani same zemlje članice koja bi napuštala tu zajednicu "ujedinjenih u različitostima". U našem slučaju, ta se ustavna pretpostavka nalazi u članku 142. stavku 6. Ustava Republike Hrvatske. Ondje, naime, stoji da se odredbe toga članka o udruživanju odnose i na uvjete i na postupak razdruživanja. To praktično znači da bi se, što se tiče našeg Ustava, moralo provesti sve ono što se zahtijeva i za udruživanje (odnosno priključenje). Dakle, morao bi se pokrenuti postupak razdruživanja, što bi mogla zahtijevati jedna trećina zastupnika u Saboru, Predsjednik Republike ili Vlada RH. Potom bi o razdruživanju odlučivao Sabor i to dvotrećinskom većinom svih zastupnika, onda bi se (u roku od 30 dana od dana te odluke Sabora) raspisao referendum na kojem bi se za razdruživanje (kao uostalom i za priključivanje Uniji) tražila većina glasova birača koji su pristupili referendumu. A onda bi tek počela priča o razdruživanju s Europskom unijom.
Ta priča počinje tako da zemlja koja želi otići iz Unije obavijesti Europsko vijeće o odluci zemlje članice o razdruživanju, nakon čega započinju (vrlo mučni, dugotrajni i naporni) pregovori između zemlje članice koja želi odlepršati iz unijskog jata i same Unije. Proces odlaska iz Unije očito prilično nalikuje procesu ulaska u nju, bar je tako propisano. Dakle, vrlo je naporan. Zapazite da nije propisano koliko ti pregovori mogu trajati. Zapravo je malošto uopće precizno propisano u pogledu izlaska iz Unije...
Po dovršetku „pregovora“, Unija bi sa zemljom članicom sklopila poseban ugovor (samo nebo zna kako bi taj točno izgledao), a koji bi obuhvaćao i okvir budućih odnosa odlazeće zemlje i Unije. Pregovori se obavljaju u skladu s člankom 218. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju EU (jedan od ugovora koji se Lisabonskim ugovorom mijenja i dopunjuje), a koji propisuje ulogu Europske komisije i visokog predstavnika za vanjske odnose u tom procesu na način da oni daju preporuke Vijeću koje svoju konačnu odluku donosi kvalificiranom većinom (prije čega se treba pribaviti i privola Europskog parlamenta). Način postizavanja kvalificirane većine propisuje se člankom 238. stavkom 3. pod b) Ugovora o funkcioniranju EU. Točna narav pristanka Parlamenta također nije potanje propisana, no Europski parlament ionako nema značajniju ulogu među polugama europske "demokracije", pa to i nije pretjerano važno.
Nakon što se sve to provede, ugovori prestaju biti obvezujući za zemlju koja izlazi, odnosno nakon dovršetka navedene procedure dotična zemlja više nije vezana ugovorima s Unijom. To se događa danom stupanja na snagu tog posebnog ugovora o povlačenju. Ali, Lisabon predviđa i mogućnost da do njega ne dođe! Jer naravno, moguće su i opstrukcije, recimo u vidu nemogućnosti postizavanja kvalificirane većine u Vijeću, uskraćivanja privole Parlamenta i slično.
U takvim okolnostima, zemlja koja se povlači iz EU mogla bi se smatrati nečlanicom Unije (ili pravno nevezanom unijskim ugovorima) tek po proteku roka od dvije godine od dana kad je obavijestila Vijeće o svojoj odluci da želi napustiti Uniju. Iako je i taj period prilično dug, on se može čak i produžiti, ako to odluči Europsko vijeće uz suglasnost zemlje članice. Zbilja je teško dokučiti zašto bi uopće zemlja koja se želi razdružiti od Unije, nakon što podnese zahtjev, to željela učiniti što kasnije, ali, eto, Lisabon predviđa čak i takvu mogućnost. Ovakve bizarne odredbe jamačno služe proširenju manevarskog prostora same Unije u slučaju da se neka jogunasta članica poželi razdružiti, no prave dosege ovih odredaba tek treba vidjeti. Sama zemlja članica koja napušta Uniju, dakako, ne sudjeluje u radu Vijeća kad ono donosi navedenu odluku o razdruživanju.
I za kraj da ponovimo: kako bi točno u praksi izgledao proces razdruživanja neke zemlje članice od Europske unije ne može znati nitko - dok se to ne dogodi. U svakom slučaju, čini se da ovakve odredbe, uz malo lobiranja u zemljama članicama i unijskim institucijama, Uniji jamačno mogu poslužiti da proces razdruživanja zemlji članici koja poželi iz nje izaći dobro zapapri. A da ni ne pričamo o tome što bi bilo poslije i kako bi se prema toj zemlji Unija odnosila.
Eto, tako bi glasio cjelovit odgovor na pitanje o izlasku iz EU. Nije, međutim, točno ni ispravno reći da niti jedna zemlja nije tražila da izađe iz EU. Točno bi bilo reći da vlada nijedne države nije tražila da izađe iz EU. Otkud oni znaju da građani ne bi? Nitko građane to ni ne pita! Nek' raspišu referendum o odcjepljenju od Unije u Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer. Pa da vidiš što bi se dogodilo...
Milijuni eura korporacijama umjesto siromašnijim članicama
Europska unija daje na milijune eura subvencija multinacionalnim divovima kao što su Coca-Cola, IBM i McDonald’s kako bi ih odvratila od napuštanja njezina gospodarskog područja, piše Financial Times. Novac iz EU strukturnih fondova namijenjen je financiranju projekata radi smanjenja razlika u bogatstvu unutar Unije, a cilja uglavnom male i srednje kompanije u siromašnijim zemljama članicama. Međutim, u taj kolač imaju pravo zagrabiti i globalne korporacije, koje to zdušno čine, iskorištavajući želju Unije da zadrži svoju konkurentnu prednost u odnosu na ostale regije u svijetu.
“U tijeku je globalno natjecanje. Odbijemo li u njemu sudjelovati, svi će proizvodni pogoni odseliti iz Europe. Zato moramo pronaći načina da ih zadržimo”, rekao je europski povjerenik Johannes Hahn u razgovoru za FT.
Studija FT-ovog Biroa za istraživačko novinarstvo pokazala je da je IBM-u dodijeljeno 20 milijuna eura za jedan projekt u Poljskoj, Fiat je zatražio 25 milijuna eura subvencija, dok je McDonald’s dobio 60.000 eura za edukaciju svojih zaposlenika u Švedskoj. Poljskoj je iz strukturnih fondova dodijeljeno 67 milijuna eura iskorištenih, kako tvrdi FT, za privlačenje velikih, financijski stabilnih kompanija. Studija je također utvrdila da se milijuni eura iz EU fondova dodjeljuju kompanijama koje sele svoju proizvodnju iz bogatijih u siromašnije zemlje unatoč propisima koji zabranjuju financijsku potporu za kompanije u potrazi za jeftinijom radnom snagom.
Tvrtke poput britanskog proizvođača čaja Twinings i finskog diva mobilne telefonije Nokije iskoristile su pak sive zone u metodi alociranja sredstava iz EU strukturnih fondova kako bi subvencionirale preseljenje svoje proizvodnje u zemlje s jeftinijom radnom snagom, tvrdi FT. U najmanju ruku, piše FT, te kompanije dobivaju EU subvencije koje im pomažu kod otvaranja novih proizvodnih pogona, proširenja postojećih, te edukacije zaposlenika.
EU kao korporacijsko tijelo
Obično se ističe kako Europska unija počiva na "četiri slobode", tj. na slobodnom kretanju ljudi, roba, usluga i kapitala. Na taj način stvara se jedinstveno tržište, kao gospodarska integracija koja ukidanjem tehničkih i administrativnih prepreka vodi stvaranju zajedničkog tržišta. No to je i put u europski korporatizam.
Europska je unija divovska korporatistička država. Što je korporatizam? Korporatizam je ona ekonomska strana fašizma u kojoj se spajaju visoka nedemokratska centralizirana vlada i korporacije koje na nju vrše presudan utjecaj. Korporatističku državu u šaci drži mali broj korporatista i sve što takva država radi jest u njihovom interesu. Što se tiče radnika, EU nije stvorena zato da bi radnicima bilo bolje, nego zato da im se nametne ropski sustav u kojem će namicati goleme profite multinacionalnim korporacijama. To je jedina funkcija radnika u složenim korporatističkim državama poput Europske unije.
Europska unija zapravo je povela rat protiv radništva. Cilj je sa što manjim plaćama radnika ostvariti goleme profite za duboke džepove korporatista, a u tom smislu radi se i na povećanju dobne granice za odlazak u mirovinu. Unija jako voli obrazovane djelatnike, i to, ako je moguće, po principu s faksa na posao, s posla u grob! Liberalna načela deregulacije, liberalizacije, slobodnog tržišta i rezanja troškova usmjereni su protiv radnika, jer upravo su radnici ti troškovi koje treba rezati, smanjiti, što manje platiti, a što više iskoristiti njihov rad. To je bit neoliberalnog kapitalizma na kojem Unija počiva i kojeg proklamira. Sve što bi moglo utjecati na povećanje kvalitete života su troškovi. To treba rezati.
Kad bi koja država-članica i odlučila povući poteze kako bi uzela bogatima (npr. oporezivanjem korporacija) morala bi se susresti s Europskom komisijom, koja budno pazi da se takvim "nerazumnim" potezima satelitskih država ne naškodi korporatistima i golemom korporacijskom tijelu - samoj Europskoj uniji.
Više o nastanku i razvoju europskog korporatizma možete pročitati na našoj stranici Povijest EU.
Grlom u europske jagode
Europska unija prikriva svoju pravu ulogu — potpunog političkog ujedinjenja pod krinkom gospodarske suradnje i ukidanja trgovinskih barijera. Iako to izrijekom ne kaže, u stvari s Lisabonskim sporazumom 2009. EU postaje u svakom smislu federalna država, a zemlje članice obične njene provincije.
Pa ipak, sve su značajnije hrvatske stranke sklone Europskoj uniji i žele da Hrvatska postane njenom članicom. Javne rasprave o tome nema, a primjedbe se ne prihvaćaju. Ako ste, unatoč svemu navedenom, sigurni da želite da “zemlja koju najbolje poznajete” pristupi tako uređenoj državnoj tvorevini sumnjive prošlosti i sadašnjosti, kao što je EU, čitajte dalje.
europskaunija.yolasite.com
Pod svijetlom zalazećeg sunca čini se kao da usred australske pustinje leži golemi kip od užarene lave. U kasnim večernjim satima golema stijena zrači svojom najcrvenijom bojom. S opsegom od 10 kilometara i visinom od 343 metra, dominira horizontom jugoistočno od Alice Springsa u središnjoj Australiji. To je najveća izolirana stijene na svijetu.
Poziv zaprimljen od strane RSL Australije upućen Udrugi UDVDR RH _ Australia da kao predstavnici branitelja sudjeluju u ovogodišnjim proslavama Anzac Day u Canberri 25. travnja 2012. plod je druge godine promicanja i diplomatske kampanje članova Udruge Domovinskog rata dragovoljaca i veterana Republike Hrvatske (UDVDR RH)
