Zastupnici u Europskom parlamentu ne predstavljaju svoje države članice već su organizirani u europske političke skupine (stranke).
Čak ni Vijeće EU ne može predložiti ni jedan zakon: sva je vlast u Uniji u rukama neizabranog diktatorskog komiteta - Europske komisije.
Parlamentarna vožnja u kružnom toku
Postojanje Parlamenta, članove kojeg biraju građani zemalja članica na izborima, stvara iluziju da je EU demokracija. No, Unijom se uglavnom upravlja procesom “suodlučivanja” koji uključuje dva daljnja tijela, a ulogu parlamenta posve minorizira. (Postoje još gori postupci kad Parlament samo daje mišljenje, no rijetko se koriste.) Parlament ima formalno zakonodavne ovlasti, ali kad upoznamo proceduru, vidimo da su one nedopustivo mizerne. Na ovaj način Unija je uspjela ostvariti skandalozan demokratski deficit.
Naravno, nisu sve zemlje jednako predstavljene u Parlamentu: veće zemlje "jednakije" su od manjih. Tako najviše zastupnika ima Njemačka (99), a najmanje Malta (5). Broj predstavničkih mjesta "uzima u obzir" broj stanovnika pojedine zemlje, ali ga ne odražava u potpunosti. Ukupan broj zastupnika u sazivu 2009. - 2014. iznosi čak 736. Kako bi uopće tako golemo tijelo moglo išta kvalitetno raspraviti i proizvesti? Za predsjednika je 2009. izabran Jerzy Buzek.
Najmoćnija je Europska komisija(neizabrano tijelo) koja formira agendu za debatu. Teoretski, zemlje članice mogu za povjerenika nominirati koga hoće, no bit će uzet onaj koji “ima iskustva u politici i vanjskim poslovima i traži novi smjer u svojoj karijeri”. U stvarnosti, uz nešto lobiranja, odlučit će moćni predsjednik Komisije. Činjenica da to tijelo de facto samo sebe imenuje, a i određuje teme za raspravu, provodi politiku, proračun, upravlja programima, predstavlja EU i jedino je ovlašteno predlagati zakone, zorno svjedoči o tome da se radi o neizabranom diktatorskom komitetu.
Vijeće ministara: kvazi-institucija
Vijeće EU (Vijeće ministara) čine predstavnici vlada zemalja članica. Svakoj zemlji pripada određeni broj glasova u Vijeću. Za razliku od Komisije, to su aktivni dužnosnici vlada, a ne umirovljeni političari i ambasadori i sličan politički otpad kakav moćni Barroso voli vidjeti u svojoj Komisiji.
Vijeće EU je zapravo kvazi-institucija, no tu ima i ljudi koji bi trebali biti stručnjaci u svom području. Zato je bizarno da
ni to Vijeće ne može predložiti neki zakon.
<>Pravno gledajući, Vijeće je jedinstveno tijelo, a u stvarnosti se sastoji od više vijeća. Naime, ministarski sastav mijenja se ovisno o temi o kojoj se raspravlja. U pravilu u radu Vijeća sudjeluju ministri vanjskih poslova, međutim kada se raspravlja o poljoprivredi, sudjeluju ministri poljoprivrede, kada se radi o prometu, sudjeluju ministri prometa i sl. Zato je i skovan naziv ”Vijeće s bezbroj lica”. Dužnost predsjedavajućeg Vijeća naizmjenično obnašaju države članice u trajanju od po šest mjeseci. U sklopu Vijeća EU djeluju i razna podtijela koja pomažu Vijeću u uspješnom obavljnju njegovih zadataka. To su: rotirajuće Predsjedništvo, Odbor stalnih predstavnika, radne grupe stručnjaka, Glavno tajništvo Vijeća.
Vijeće je regulatorno tijelo EU i "suodlučuje" u zakonodavnom postupku s Parlamentom, ali u nekim područjima ima i samostalnu zakonodavnu ovlast, uz obvezu savjetovanja Parlamenta. U okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike Vijeće odlučuje samostalno.
Vijeće odluke donosi jednoglasno, običnom većinom članova, a najčešće kvalificiranom većinom. U potonjem slučaju glasovi država članica se ponderiraju i svakoj zemlji članici pripada različit broj glasova.
Najveće države - Francuska, Njemačka, Italija i Ujedinjeno Kraljevstvo imaju 29 glasova, Poljska i Španjolska 27, Rumunjska 14, Nizozemska 13, Belgija, Češka, Grčka, Mađarska i Portugal po 12, Austrija, Bugarska i Švedska po 10, Danska, Irska, Litva, Slovačka i Finska po 7, Cipar, Estonija, Letonija, Luksemburg i Slovenija po 4 i na posljetku mala Malta 3. Ukupno 345 glasova.
Pojam kvalificirana većina odnosi se na broj glasova potreban da bi Vijeće usvojilo određenu odluku. Za usvajanje određenoga prijedloga potrebno je zadovoljiti dva, u nekim slučajevima i tri uvjeta: 1) 255 od ukupno 345 glasova kojima raspolažu države članice EU-a, 2) glasovi moraju dolaziti od većine država članica, 3) kvalificirana većina mora predstavljati barem 62 % stanovništva EU-a (zadovoljavanje toga uvjeta provjerava se na zahtjev bilo koje od država članica). Za odbijanje prijedloga nužno je postići 88 glasova. Glasovanje kvalificiranom većinom uvedeno je kako bi se omogućilo jednostavnije donošenje odluka u Vijeću EU-a. Prije njegova uvođenja usvajanje je prijedloga bilo uvjetovano postizanjem konsenzusa država članica o svakom prijedlogu, što je značajno usporavalo donošenje odluka u Uniji. S vremenom je glasovanje kvalificiranom većinom prošireno na brojna područja (jedinstveno tržište, gospodarska i socijalna kohezija, sigurnost, zdravlje radnika itd.), dok je konsenzus zadržan u “osjetljivim” područjima (vanjska politika, porezna politika itd.).
Zgrada Vijeća EU (Vijeća ministara)
autor: JLogan, izvor: Wikipedija
|
|
Lisabonskim je ugovorom uvedena posebna dužnost Visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (zapravo je riječ o federalnom ministru vanjskih poslova). Ta je funkcija izuzeta iz šestomjesečne rotacije Predsjedništva Vijeća ministara. Prva Visoka predstavnica (zapravo ministrica vanjskih poslova EU), socijalistička barunica Catherine Margaret Ashton, stupila je na dužnost 1. prosinca 2009.
Naporni proces “suodlučivanja”
Najčešći oblik odlučivanje je tzv. redovni zakonodavni postupak ili postupak suodlučivanja. Uveden je ugovorom iz Maastrichta. Unija obično ističe da se ovim postupkom smanjuje "demokratski deficit" EU-a, no prava je istina da se manjak demokracije u Uniji na taj način samo uspješnije kamuflira. Proces “suodlučivanja” počinje tako što Komisija pripremi prijedlog zakona i podnese ga Parlamentu na prvo čitanje. Parlament prijedlog s mišljenjem dostavlja Vijeću ministara (s amandmanima ili bez njih). Vijeće može:
A. usvojiti prijedlog kvalificiranom većinom ako prihvaća sve amandmane (ili ako ih nema), pa prijedlog postaje zakon,
B. usvojiti tzv. “zajedničku poziciju” i staviti svoje amandmane te vratiti prijedlog Parlamentu na drugo čitanje.
U drugom čitanju, Parlament može u roku od 3 mjeseca:
1. prihvatiti “zajedničku poziciju”, u kojem slučaju Vijeće (a ne Parlament!) usvaja akt i on postaje zakon;
2. dati daljnje amandmane na “zajedničku poziciju” i uputiti ih na razmatranje Vijeću;
3. odbaciti “zajedničku poziciju” apsolutnom većinom (više od ½ svih članova), u kojem slučaju zakon nije prošao. Ovo je teško provesti u praksi (nije se dosad ni dogodilo), jer je Parlament golemo tijelo od 736 članova, pa je rijetko kad više od polovice zastupnika uopće nazočno. Zapravo se može reći: koga nema -– smatra se da je glasao za “zajedničku poziciju”, a i ne postoje “uzdržani”;
4. ne uspjeti donijeti odluku, u kojem slučaju Vijeće usvaja akt i on postaje zakon. Zanimljivo, ako Parlament propusti dati amandmane ili odbiti “zajedničku poziciju”, smatra se da se slaže, pa se zakon usvaja.
Ako se Vijeće i Parlament ne mogu složiti glede nekoga dijela predloženoga akta, on se stavlja pred posebni Pomirbeni odbor, sastavljen od jednakoga broja zastupnika Vijeća i Parlamenta, koji se imaju dogovoriti u roku 6 tjedana. Zajednički tekst usvaja se običnom većinom nazočnih u Parlamentu i kvalificiranom u Vijeću. Ako se ne dogovore, ili prekorače rok, zakon nije prošao.
Zakonodavna procedura
Čini vam se kompliciran ovaj postupak "suodlučivanja"? Ne brinite. Europska unija misli na vas, pa vam je, kako biste se lakše snašli, pripremila shemu koja će vam jamačno olakšati razumijevanje ove problematike:
Zakonodavna procedura Unije. Sve jasno?
Proces donošenja zakona Unija je predstavila ovom zanimljivom, a opet tako “jednostavnom” shemom u 30 faza. Važnost svemoćne Komisije (na shemi predstavljene plavom bojom) udara u oči. Volja Komisije izuzetno je važna.
Ona je jedina koja može dati prijedlog zakona (faza 1), a zatim svojim prijedlozima, obavijestima i mišljenjima usmjerava čitav proces (faze 3, 10 i 17). Obratite pozornost i na fazu 19. Vijeće (predstavljeno žutom bojom) u drugom čitanju zakona odobrava amandmaniranu poziciju kvalificiranom većinom, ako je na amandmane Parlamenta (EP, zelena boja) Komisija dala pozitivno mišljenje. A ako se Komisija o parlamentarnim amandmanima izrazila negativno – onda se za odobravanje traži jednoglasna odluka Vijeća!
Zanimljiva je i točka 1.A. kojom nas se pokušava uvjeriti da će nacionalni parlamenti, u skladu s novim institutom uvedenim Lisabonskim ugovorom, moći djelovati, kako to vole reći u Uniji, kao "psi čuvari" i utjecati na odluke zakonodavnih tijela EU. Nacionalnim parlamentima tako se u ovoj fazi daje rok od 8 tjedana da podnesu tzv. "obrazloženo mišljenje" u pogledu nacrta određenog propisa. Kada se uzmu u obzir sve proceduralne zavrzlame u nacionalnim parlamentima, ovo i nije baš predugačak rok. Uz to, članak 7. Protokola o primjeni principa supsidijarnosti i proporcionalnosti koji se nalazi u prilogu Ugovora daje nacionalnim parlamentima samo moć da se žale ako im se štogod ne sviđa. S druge strane, uopće se nedvojbeno ne predviđa da Komisija - ako se nacionalni parlamenti žale - promijeni svoje mišljenje, odnosno odustane od daljnjih svojih poteza. Komisija može premostiti takve žalbe nacionalnih parlamenata i prepustiti ih raspravama u Parlamentu i Vijeću. Komisija može (a i ne mora) odlučiti da izmijeni ili dopuni akt koji je predložila. Može ga i povući, ako joj se hoće. No i ne mora. Tako faza 1.A. predstavlja samo lažno uvjerenje da nacionalni parlamenti imaju ikakav bitan utjecaj na zakonodavnu proceduru Unije.
Stoga se može opravdano pitati jesu li nacionalni parlamenti zemalja članica EU uopće parlamenti. Ali, gledajući parlamentarnu proceduru same Unije vrlo je upitno je li Europski parlament uopće parlament. Možemo li nazvati parlamentom tijelo koje nema ovlast samostalno donijeti nijedan zakon?
Kada se promatra ovako propisana procedura postavlja se i pitanje mogu li Europski parlament i Vijeće uopće oboriti prijedlog Komisije i kako? Je li u Uniji izvršnu vlast prestala kontrolirati volja naroda predstavljena Parlamentom? U što se, zbog toga, pretvorila europska demokracija?
europskaunija.yolasite.com
Pod svijetlom zalazećeg sunca čini se kao da usred australske pustinje leži golemi kip od užarene lave. U kasnim večernjim satima golema stijena zrači svojom najcrvenijom bojom. S opsegom od 10 kilometara i visinom od 343 metra, dominira horizontom jugoistočno od Alice Springsa u središnjoj Australiji. To je najveća izolirana stijene na svijetu.
Poziv zaprimljen od strane RSL Australije upućen Udrugi UDVDR RH _ Australia da kao predstavnici branitelja sudjeluju u ovogodišnjim proslavama Anzac Day u Canberri 25. travnja 2012. plod je druge godine promicanja i diplomatske kampanje članova Udruge Domovinskog rata dragovoljaca i veterana Republike Hrvatske (UDVDR RH)
